Prikaz knjige Oćevac o Oćevcima i Oćeviji

Na početku moram reći što je u biti posao povjesničara. To je nešto nalik sastavljanju slagalice. Treba znati složiti sliku koja se sastoji od tisuću sitnih komadića i neprepoznatljivih ulomaka, a mi ih imamo možda samo petnaest. Izvrćemo ih na sve strane, stavljamo u kontekst nekih sličnih slika i naslućujemo kako je možda moglo biti. Nikad, baš nikad nemamo sve. U nekim slučajevima, a to je redovito slučaj čim odmaknemo u stariju prošlost, građa je rijetka i teško dostupna. Ponekad ne znamo više nego ono što ostane kad loš latinist pogrešan prijepis krivo prevede. Građa: a građa je povjesničarima i otac i majka, može biti vrlo raznolika: dokumenti, isprave, popisi i propisi, apotekarski zapisi i porezne prijave, slike i fotografije, zapisi kroničara i aktera, nadgrobni spomenici i privatni dnevnici, nastavni planovi i udžbenici, molitvenici i knjige svih formata te tako unedogled. Povijest je i povijest okoliša, mentaliteta i bolesti, povijest rudarstva i tehnike. Dakle, vrlo raznolik mikrokozmos iz kojega ljudi redovito samo znaju i izdvajaju političku povijest, jer je tako nekad bilo i jer prosječan čovjek o prošlosti najviše sazna iz nastavnih udžbenika. Prikupiti građu pri tomu znači napraviti pola posla. I to je najveća vrijednost ove knjige, sažeti prikazi i navođenja dokumenata koji mogu koristiti kasnijim istraživačima i ostalim zainteresiranim osobama.

Iako knjiga sama po sebi nije pisana sa kritičkim aparatom i znanstvenom metodologijom, ona ima nekih vrijednosti koje pažljivom čitatelju neće promaknuti. Ova poveća knjiga prvo je djelo autora o svom selu. Uz to je i sinteza prošlosti Oćevije, te svojevrstan biografski leksikon njezinih zaslužnih suseljana. Podijeljena je na četiri veća dijela. Svako obuhvaća niz malih poglavlja i zanimljivih ulomaka, a sadrži i brojne priloge. Posebno treba izdvojiti oko 170 ilustracija koje izvrsno vizualno nadopunjuju tekst. Opremljena je svim standardima struke i grafički lijepo dizajnirana. Uvodno autor iznosi teškoće na koje je nailazio u višegodišnjem radu, izvore koje je koristio, župne arhive, proučavanje novina i usmene predaje sa neposrednim sudionicima.

Mikrorazina istraživačeva svijeta određena je prostorom Oćevije i njezine neposredne fizičke blizine. Iz prve cjeline saznajemo zemljopisni položaj Oćevije, ponešto o komunikacijama i prometnicama, gospodarskim tokovima i sl. Vjeruje se da je Oćevija stari lokalitet, nastao u antičko doba. Srednjovjekovni stećci potvrđuju kontinuitet života na ovim prostorima. Civilnom vlašću vezana je uz prostor Vareša, a crkvenom uz Olovo. Selo je izduženo, ali kuće su zbijene, blizu, a ni zaseoci nisu predaleko. Barišić presudnom smatra fizičku vezu s Varešom i gradnju makadamskog puta Vareš-Olovo 1974. godine. Autor donosi i nekoliko sačuvanih legendi o nastanku imena Oćevije.

Teško je pratiti ranija demografska kretanja jer se praksa matičnih knjiga i obveza unošenja podataka o rođenju, vjenčanju i smrti, širi Evropom tek od kraja 16. stoljeća. Za ranija razdoblja, kao vrijednost, nam ostaju spisi kanonskih vizitacija, čiji najstariji unos iz 1736. bilježi u Oćeviji 86 vjernika. Autor detaljno donosi sve poimenične popise Oćevaca od prvih zabilježenih i uopće dostupnih podataka do danas. Po mom privatnom sudu to je najveća vrijednost ove knjige. Budući da rad u rudniku i majdanima nije isto što i čiflučenje i stočarstvo sav je ovaj kraj djelomice bio pošteđen stradavanja i većih turskih zuluma. Uobičajena prezimena, stradavanja ljudi u ratovima i u šumama, rijetki slučajevi nasilja te nacionalni i vjerski sastav stanovništva, gdje brojem dominiraju Hrvati katolici, također su predmet autorova interesa.

Prošlost Oćevije najveća je a sadržajem i najvažnija cjelina. Najzanimljiviji su dijelovi ove cjeline su poglavlja koja opisuju svakodnevni život. Autor opisuje stare oćevačke kuće, hvali njihov razmještaj i naglašava čistoću.

Seljačka obitelj, ne tako davno niti odveć daleko od Sarajeva, bitno se razlikovala od današnje. Pri tomu je seljaštvo čest predmet istraživanja, jer je moderna obitelj razmjerno novijeg datuma, a prostorno niti nije često seljačka, tako da istraživati fenomene iz prošlosti obitelji nerijetko znači baviti se selom. Tzv. "govorna povijest" smatra se najpouzdanijom metodom za proučavanje povijesti nižih društvenih slojeva. Tu se često miješa s etnologijom. Vrlo pažljivo autor opisuje svadbene običaje od ašikovanja do posjete prijateljâ prijateljima.

Složena struktura obitelji, višegeneracijska zajednica omogućavala je veće prihode, jer se moglo zarađivati na razne načine. Vlastito gospodarstvo je još igralo glavnu ulogu i bilo jamac gospodarske i socijalne sigurnosti za same seljake. Odjeća se još davno proizvodila u domaćinstvima, premda je u kasnijem razdoblju već masovnije prodirala i kupovna roba. U svim evropskim seoskim sredinama obrti su uvijek bili popularni. Oćevija je posebno njegovala bogatu tradiciju kovanja, majdane, podizanje žežnica i potpaljivanje ćumura, kiridžijanje i mlinove, te je po tomu izuzetna. Oćevačke majdane autor naziva "živim muzejima" jer su zadržali autentičan način dobivanja željeza, njegove  izrade i prerade. Povelik je popis predmeta koji su se ondje izrađivali, od plugova, saća i raznih raonika, do čekića i alatki, čija je pouzdanost  i kvalitetna izrada proslavila selo nadaleko. Treba pohvaliti i objavljivanje autentičnih oćevačkih predmeta u slikovnim prilozima.

Zabave su bile rijetke, nešto pristupačnije mladićima, često vezane uz blagdane i proštenja. Sportom su se bavili uglavnom pastiri i djeca, a nakon Drugog svjetskog rata postupno se razvija i popularizira i nogomet, te zimski sportovi za koje Oćevija ima idealne preduvjete.

Seljaci međusobno često su radili jedni kod drugih, u tzv. mobi, koristili tuđu zapregu, a kasnije odrađivali dane. Tko se htio bolje odijevati morao je puno raditi. Djevojke su se najbolje odijevale zbog statusa i pokazivanja svoje vještine i radišnosti. Cijelo jedno poglavlje Barišić je poklonio detaljnom opisu narodne nošnje. Stanovalo se skromno, po čistim, ali nevelikim kućama, jelo se dobro, meso, slanina, vrsni dimljeni sirevi, razne varijante hrane s jajima i sezonskim povrćem, sušeno voće i nešto rjeđe kolači. Ipak svakodnevno na siniji uglavnom su bile čorbe od krumpira, kupusa i graha te razne pite. Oni koji su makar kratko radili u gradu sa sobom su donosili druge navike, što je uvijek samo obogaćivanje. Uz promicanje pismenosti, na selu je jačala nacionalna ideja i postupna politizacija svih slojeva.

Na žalost, posljednje poglavlje se bavi životom u Oćeviji nakon izbijanja rata u BiH. Neizvjesne i napete ratne godine, strah i glasine poremetili su dotad mirnu i naprednu Oćeviju. Nakon izbijanja sukoba s Armijom BiH, na području vareške općine, neuvježbani i neupućeni vojnici, domaći ljudi bez pravog oružja i streljiva, nastojali su obraniti selo, ali se povlače po naredbi nadređenih vojnih struktura. Oćevci tako 26. 09. 1993. godine, napuštaju zavičaj ostavljajući za sobom prazne kuće, cijela imanja, stoku i dobra. Selo je uglavnom bilo pošteđeno ratnih razaranja, ali ne i kasnije pljačke i otimačine. Povratnici su malobrojni, neki se vraćaju prigodno i nakratko, većinom dijele sudbinu nezahvalne socijalne situacije u zemlji. Oćevaca ima po cijelom svijetu.

U Dodatku, u dijelu Slikom kroz prošlost i sadašnjost Oćevije, dat je veliki broj ilustracija koje upotpunjuju prethodno izložene cjeline. Tu se mogu vidjeti slike pojedinih dijelova sela, njegovih znamenitosti, alati i rad u majdanima, ljudi i običaji...

Pažljivom čitaču ne će promaknuti bogata semantička razina i jezični idiom. Dobro je da Barišić objašnjava narav pojedinih poslova: primjerice znamo čitav proces paljenje žežnice, izrade i kovanja u majdanima, dobivanje  sirćeta i sl. računajući na čitatelje koji nisu upućeni u sve teške poslove "jučerašnjice".  

Mora se reći da je autor predetaljno razvukao tekst, da su neke cjeline bez teškoća i sa svim podacima mogle biti kraće. Knjiga sadrži uvijek vrlo korisno kazalo osoba. Autor piše umjereno, stilski može se reći laska svom selu.

Zaključno recimo da je Barišićeva knjiga još jedan vrlo uspio dokaz da su iznimno korisna istraživanja na mikrorazini.