Vareš Home Page / vijesti iz Vareša

SLIJEPI IZBJEGLICA IZ BOSNE POBIJEDIO MRAK

piše: G. Sprečkić

VAREŠ - Rat je u BiH odredio sudbine mnogih ljudi i pri tome ispričao gotovo nevjerojatne priče koje često graniče s tragedijama. Jedna od takvih je i priča Ante Piljića kojega je rat ostavio bez igdje ičega pa mu na kraju uzeo i vid. Anto je danas potpuno slijep, zapravo nazire samo obrise predmeta i to za jakoga svjetla.

Rođen je 12.06.1961.g. u Varešu, a sa sedam godina obolijeva od dijabetesa i počinje koristiti inzulin. To je trajalo do 1993.g. kada u potpuno zatvorenom i opkoljenom Varešu nestaje lijekova i Anto je prisiljen nešto poduzimati. Njegov otac Franjo Piljić zabrinut za sinovo zdravlje uspijeva isposlovati dozvole za odlazak iz Vareša, teškom mukom nabavljaju gorivo i odlučuju se na sreću krenuti preko teritorija koji je kontrolirala Armija R BiH.
Anto ne želi puno pričati o tom putovanju, ali kaže kako su imali više sreće nego pameti. Nekoliko puta su se sa bijelom škodom uspjeli ugurati u konvoje UN-a i proći par kontrolnih točki, par puta spasilo ih je meko srce vojnika na kontrolnim točkama, a kontrolnu točku kraj Viteza prošli su bez zaustavljanja, neprimijećeni u noći iako je u ovome gradu bjesnio rat svom svojom silinom. Kada su se pojavili u Rami i kada su vojnicima HVO-a kazali od kuda dolaze, svi su se hvatali za glavu.
Anto s ocem zatim odlazi u Zagreb gdje mu na desnom oku rade operaciju koja daje slabe rezultate, a zatim na preporuku prijatelja odlazi u Švedsku, u Mealme. Međutim, na stanici u ovome gradu dočekuje ih policija i autobus vraća u Dansku. Na svu sreću, kaže Anto. Potrajalo je dok je Anto u Danskoj stigao do doktora, u međuvremenu popucali su kapilari i na lijevom oku, na kojem je trebalo izvršiti nekoliko operacija. Kako zlo nikada ne dolazi samo, tako je Anti na želucu puknuo čir, a od naprezanja i povraćanja ponovno su popucali kapilari oko mrežnjača i tu pomoći više nije bilo.
Bespovratno slijep Anto se uz veliku potporu liječnika i psihologa na Kraljevskom institutu za slijepe i slabovidne osobe u Kopenhagenu prvo morao priviknuti na tu bolnu činjenicu, a zatim svladati danski jezik što je za slijepu osobu jako teško. Dobio je svoju sobu na Institutu za slijepe i slabovidne osobe, učio jezik, rad na računalu s govornom sintezom, pokušavao pobijediti mrak koji ga je odjednom okružio i, uspio. Za samo dvije godine naučio je jezik, naučio se koristiti računalom, a liječnici su ga proglasili malim čudom, jer zdravoj i potpuno normalnoj osobi za taj zadatak treba najmanje tri godine. Nekoliko puta danske su novine pisale o slijepom izbjeglici iz Bosne koji ne želi odustati.

Danci su, kaže nam Anto, po liječenju dijabetesa vodeći u svijetu, a građani ove zemlje iskazuju veliko poštovanje prema slijepim i slabovidnim osobama i odnos prema njima je uređen do najmanje sitnice. Ovaj vedri i uvijek nasmijani čovjek se naučio kretati u velikom, i s početka potpuno stranom gradu, naučio je raditi prekrasne predmete u drvetu, krigle, lule, police, pokazao nam je savršene novčanike i torbe od kože koje je sam napravio.
Kad sam izgubio vid bio sam očajan, priča nam Anto. Mislio sam kako je to kraj moga života i svih mojih radosti. Danas mislim drugačije i svakako se novome danu mogu radovati i bez vida. Namjeravam upisati školu za fizioterapeute zasnovati obitelj i živjeti normalno, koliko je to moguće.
Anto je danas danski državljanin, još uvijek prima socijalnu pomoć od koje žive on, njegov otac Franjo i majka Blaženka Piljić. Svake godine dolazi u Vareš, a ove je godine našao vremena svoje supatnike, slijepe osobe iz Vareša, naučiti kako će se koristiti bijelim štapom, kako se smijati i kako uživati u svakom novom danu.
<< nazad

Ako smatrate da postoje stvari koje vrijede da budu zabilježene, a to nije urađeno u listu Bobovac ili drugim medijima, javite na adresu radiobobovac@hotmail.com .