| |
 |
VAREŠ
- Već osam godina starci Ivo (77) i Janja (75) Josipović
žive u kolibici sklepanoj od dasaka, u kolibici koja
nije veće od automobila. Čitava njihova kuća, čitav
njihov život stane u jednu fotografiju. Ovo ti je
moja kuhinja, dnevna i spavaća soba, kupatilo i ostava
kaže Ivo. Mirovinu je zaradio po vareškim rudnicima,
kao rudar i svoje umirovljeničke dane danas provodi
u gorim uvjetima nego što su bili u rudničkim jamama. |
U ovih osam poratnih godina ovo dvoje starih ljudi
jednom je obišao općinski službenik zadužen za obnovu,
obećao da će pomoći i od tada mu ni traga ni glasa.
Bez vode, nekoliko kilometara udaljeni od prvih kuća
ovi starci žive u uvjetima koji su ispod svakoga minimuma.
Imaju Ivo i Janja petoro djece. Ranko Josipović (50)
živi u susjednome selu, nezaposlen je i otac dvoje
djece. Ne mogu nam ni djeca pomoći, kaže Janja. Ili
ne rade ili nemaju ni sebi dovoljno. Dovezu nam svakoga
tjedna nešto hrane, krumpira kupusa. Stavim to u frižider.
Frižiderom Janja zove svoju ostavu pod krevetom. Pod
krevetom mi kupus smrzne. Noćas sam se od studeni
probudila u pola dva i naložila vatru. Teško je, kaže
Janja. Pomislimo često da ćemo se probuditi na ledini,
jer kućica od dasaka teško odolijeva planinskim vjetrovima.
Kuća im je izgorjela tijekom ratnih sukoba i iako
su kuće njihovih susjeda popravljene, i dobrim dijelom
prazne, ovi ljudi još nisu dočekali svoj red.
Sa 77. godina Ivo nam se hvali kako čita bez naočala,
pruža ruke, pokazuje kako ne drhte. Pilot bi mogao
biti, kaže kroz smijeh. Imaju kravu, nekoliko ovaca,
poneko iz sela dođe, popiju kavu, razgovaraju. Janja
je šećeraš. Djeca donesu lijekove, doktoru ne idem.
Nemam televiziju, nemam radio, nemam kuće, sve što
imam ovaj je moj djed, smiješi se Janja na Ivu. Neka
ih je sviju sram i stid što su nas ostavili u ovoj
šupi, u ovoj planini pod stare dane.
I zaista, ovoga ljeta obnovljeno je dosta kuća na
području vareške općine. Nije rijedak slušaj da su
te kuće danas prazne, znalo se desiti da općinski
službenici kao bez glave hodaju po gradu tražeći kome
će predati ključeve obnovljenih kuća jer su korisnici
tko zna gdje. Janja i Ivo nisu bili te sreće. Ovi
starci valjda ne zaslužuju sobicu od čvrstog materijala,
kupatilo i toplu vodu. |
Svanut
će i nama jednoga dana, rekao nam je Ivo dok smo odlazili,
valjda kad umremo! Unatoč svom malom prostoru, Ivan
i Janja Josipović zrače vedrinom. Njihov je osmijeh
nenamješten. Evo, vidite gdje živim, govori Janja,
ali mi srce nije prazno. Ivan kaže da se vratio, pa
makar i u kolibu, jer nije mogao bez vareških brda.
(G. Sprečkić) |
 |
|
|
