DRVENI
UGLJEN IZ OĆEVSKIH ŽEŽNICA
|
|
VAREŠ
- Ovaj je kraj od davnina rudarski i kovački, pa je
drveni ugljen ili, kako ga narod ponegdje još od turskog
vremena zove "ćumur" neizostavni dio priče.
S pojavom koksa potražnja za drvenim ugljen u vareškoj
željezari prestala je, međutim u selu Oćevija još
i danas rade tri kovačke radnje, tri "majdana"
kojima je u procesu proizvodnje neophodan drveni ugljen.
Pripremu, odnosno proizvodnju drvenoga ugljena radi
još nekoliko osoba, u narodu zvanih "ćumurđija".
Jedan od njih je Anto Gogić (74) umirovljenik, čovjek
koji je radni vijek proveo radeći ovaj teški posao
za vareško "Šumarstvo". Sjedimo kraj jedne
od njegovih "žežnica" i Anto strpljivo objašnjava
postupak proizvodnje drvenog ugljena. Na ranije pripremljenom
mjestu ocrta krug promjera 3 - 4 metra i na sredini
od sitnijeg drveta napravi vitao, nešto slično dimnjaku,
a na vrhu se sačini kapa. Okolo se redaju drvene,
bukove cjepanice, tzv."lašajderi". Slaganje
traje sve dok se ne dobije pravilan, piramidalni oblik
čija osnova je ocrtani krug.
Tako se sačini žežnica koja se kroz kapu vitla izazivanjem
iskre potpali. Sve se šupljine moraju popuniti sitnijim
komadima drveta. Anto ovaj postupak naziva "šajbanje".
Na ovako složenu žežnicu stavlja se paprat ili jelove
grane, a preko njih sloj crne zemlje debljine 13 -
14 centimetara. Sve, radi strujanja zraka mora biti
blago podignuto od zemlje. Prvih nekoliko dana nakon
potpaljivanja žežnice naziva se "parenje",
a zatim dolazi do "kađenja", pretvaranja
drveta u ugljen. Teško je povjerovati, ali postupak
traje i do 15 dana. Kađenje ide odozgo prema dolje,
a kada se nakon bijelog pojavi plavi dim vrijeme je
za zbijanje ugljena. Ćumurđija se od žežnice ne odvaja
za vrijeme kađenja niti jedne minute, pa se, kaže
Anto, danas rijetki odlučuju za ovaj teški posao.
Anto Gogić drveni ugljen pravi za jedan od tri oćevska
majdana, onaj u vlasništvu obitelji Vijačkić. Kaže,
ako prestane proizvodnja ugljena stat će i majdani.
Oćevski majdani i ćumurđije ciljane su mete mnogih
posjetitelja koji dolaze sa svih strana svijeta.
(Boško Andrić, 11.06.2004) |
|
|
