VAREŠ, kolovoz 2009. - U subotu 29.08.2009, negdje oko 18h, kiša je padala k'o iz kabla. Sa ženom sam malo odmarao od pečenja pekmeza kojeg smo nekih dva sata prije završili. Zdenko šumar me zove na mobitel, kaže - evo neki turisti Englezi s biciklima tu pod lipama, 'oćeš ih primit na konak? Mi mislili neka zezancija, šumar se inače jako voli zezat ;).
Reko', ajd' dovedi ih - kad ono stvarno, nekoliko trenutaka poslije banuše nam trojica Poljaka koji pričaju engleski ;) na vrata. A nas dvoje nismo mogli sebi doć, kuća u neredu, mi umorni, uspavani, po seljački odjenuti, ma znaš ono slika k'o iz prijeratnih filmova ;) I šta ćeš, čim su oni banuli, istog trena smo se i razbudili; Branka iznosi rakiju, pa mezu, pa kolače, pa sarmu, konta, ono, pa sigurno su gladni. Ne tražimo mi ni putovnice da im provjerimo indetitet ni ništa... Mali Nikola i Ana, naši mladi susjedi donijeli im pečeni kukuruz, pitaju se s njima na dječijem engleskom, slušaju njihove putešestvije. Ovi sebi nisu mogli doć, čisto im neugodno, njihov plan je bio samo da im damo ključeve od seoskog doma, prespavali bi oni na podu. Šta'š nema se para, kriza. Al' Branka ni da čuje, pa gdje ćete na betonu spavat, jeste ludi, ma ni govora... I tako ti mi u priču, oni ti putuju iz Poljske na biciklima, nakanili su do Dubrovnika koji im je krajnji cilj, izbjegavaju glavne ceste, voze preko planina i sporednim putevima, pa su tako valjda i nabasali na Ivančevo.
Večerali ljudi, prespavali, išli sljedeći dan s nama na misu, pa nazad na selo, pa za Sarajevo; preko Sarajeva idu za Mostar, pa Dubrovnik.
Zadnji dan prije njihova polaska baka Mićinica, naša susjeda, im poklonila pletene pape, mi im dali soka, pekmeza - eto, da im se nađe usput.
O ovome svemu, njihovom putovanju, te njihovim dojmovima ćete čuti kad mi pošalju pisani izvještaj o onome što su doživjeli.
Tek sad znam da se radilo o izuzetno utjecajnim i bogatim ljudima, jedan posjeduje tvornicu i bavi se proizvodnjom odjeće, ima 54 godine, drugi je odvjetnik, 36 godina, treći student prava, 25 godina. Odlučili su napravit taj put i ne spavat po hotelima, čisto iz razloga da bi vidjeli kakvi su ljudi i vrijedi li još vrijedi ona prijeratna da se ne brineš gdje ćeš leć, da provjere je li novac taj koji sva vrata otvara, da li je moguće prevaliti toliki put bez njega... to su bila njihova pitanja na koja su željeli naći odgovor.
I ne bi vjerovali, ali od graničnog prijelaza Orašje pa sve do nas, tijekom cijelog tog puta su nailazili na dobre ljude, negativna iskustva nisu imali, neko bi im prepustio svoju baštu da kampiraju u njoj, a neko bi ih pozvao i u kuću. Stvari su se drastičnije počele mijenjat od Krivaje, tu su ih zvali i na ručak. Noćili su ipak na Krivaji, zbog ljepote rijeke i kupanja.
A onda su došli kod nas.
Ovim samo želim reći da je cijeli ovaj kraj takav, ljudi su ti koji čine mjesto, i ovdje još uvijek vrijedi ona koju bi moja pokojna baka često rekla, MI NE MORAMO JEST, AL' GOSTI NEK' IMAJU ;).
I baka je bila u pravu, ovo će se nama višestruko vratiti; morali smo im obećat da ćemo ih posjetit u Poljskoj, plaćaju nam i put i sve troškove. Reklamirat će maksimalno ovaj kraj svojim prijateljima i poznanicima, vratit će se opet...
A ja samo želim da uživam u ovome podneblju, ovim dobrim ljudima i lijepom krajoliku ;).
Ljudi niste ni svjesni šta imate;)) |
