Jedne noći u Jazz-u pao je dogovor da posjetimo Visoko i tamošnje atrakcije. Iako je tog jutra mirisalo na kišu okupili smo se u dogovoreno vrijeme Vesna, Zdravko i ja. Naš plan je bio da se popnemo na Visočicu a onda da obiđemo tunele u koje se može ući tri kilometra dalje, u selu Ravno. Naš vodič bio je čovjek upravo zadužen za ispitivanje tog sektora, magistar Enver Hasić.

Visocica nas nije ničim impresionirala. Sve vrijeme sipila je dosadna kiša koja je ionako neuređen pristup učinila skoro nemogućim. Usput su dva momčića, koji su se nametnuli kao vodiči, vatreno objašnjavali da je ovo najveća piramida na svijetu, da se najbrže grije i hladi i da su čak i egipatski stručnjaci sve ovo potvrdili na radiju i televiziji. Ukratko, govorili su o istim onim stvarima koje se mogu pročitati na oficijelnoj stranici. Na naše pitanje kad ćemo ugledati piramidu rekli su da se upravo na njoj nalazimo.

Mnogo puta u životu bio sam primoran na kompromise ali, u ovom slučaju, stvarno je bilo nemoguće ići protiv vlastite pameti i očiju. Prihvatiti nečiju tvrdnju da je brdo građevina činilo bi realnom i onu bajku o kraljevim krojačima. Zato je najbolje bilo poslušati savjet jedne gospođe koju smo sreli u podnožju brda i koja je, na naš upit ima li štagod gore, rekla - najbolje je da odete i uvjerite se sami. Tako smo i učinili i moje uvjerenje je sljedeće: Visočica je brdo kao što je bilo i onda kad smo na prvoj godini studija u okviru predmeta arheologija (kod istog profesora Imamovića koji je danas najveći protivnik kompletne akcije) obilazili ovu lokaciju. Naravno, to ne umanjuje njen značaj kroz povijesne epohe. Zbog svog položaja koji dominira dolinom Bosne ona je imala važnu ulogu, počevši od ilirskih vremena pa sve do danas. Ono po čemu je Visočica zanimljiva je svakako stari grad Visoki koji je, nažalost, potpuno devastiran. Tu su i stare nekropole takođe u velikoj mjeri uništene. Postoji velika opasnost da se, usljed nestručnog vođenja kompletnog projekta, uništi i ono sto je zbilja povijesno i vrijedno.

Što se tunela tiče stvar izgleda mnogo zanimljivija. Još niko pouzdano ne može reći ko je, kada i zašto sve ovo kopao. Mi smo na licu mjesta dobili stručna objašnjenja u pogledu strukture unutrašnjih materijala, prozračenosti, načina na koji je vršeno iskopavanje i tome slično. Poznato je da je JNA u godinama poslije rata vršila u tajnosti ispitivanje ovih tunela. Naravno, o pojedinostima niko nikad nije izvijestio javnost. Oni su postali ponovo aktuelni u vezi s ovom pričom o piramidama. Danas je ulaz proširen i posjetioci mogu ići na dubinu od nekih 180 metara. Nije potrebna neka posebna oprema. Šljemove i baterije dobili smo na ulazu i to je bilo sve. Do spomenute dubine stropovi i bočne strane su dobro osigurani načinom kako se to radi u rudarstvu. Ne postoji samo jedan prolaz, tunel se grana bočno tako da sve poprima izgled labirinta. Dobili smo objašnjenje da voda gravitaciono izlazi van. Prilikom kopanja tunela nekadašnji izvođači su održavali jedan stalni nagib od 5 stepeni što onemogućuje akumuliranje vode unutra. Stalno strujanje zraka ukazuje na postojanje drugih izlaza. Zanimljivo je da su svi bočni tuneli zazidani i urušeni. Inače, sve je prokopano kroz materijal koji se naziva breca i koji predstavlja talog riječnog kamena i neke vrste prirodnog cementa. Ovaj sloj je skoro nepropustan za vodu i ujedno prilično lak za iskopavanje. Magistar Hasić je dospio do 480-og metra pravcem za koji nije siguran da li je glavni. Tunel se grana lijevo i desno i svaki od njih bi mogao biti osnovni pravac. Postoji mišljenje da ovi tuneli vode sve do podnožja Visočice i da možda postoji vertikalna veza izmedju njih i grada na vrhu. Ako je to tačno je li njihova namjena onda bila strateška, kao neka vrsta odstupnice? U prilog ovom razmišljanju može ići činjenica da je otkriveno još nekoliko ulaza u podnožje od kojih je onaj u zoni poduzeća Kozare već istražen do 100 metara dubine. Formirani stalaktiti koji se dobro vide na slici ukazuju na veliku starost tunela. Sve izaziva nedoumicu, kada, ko i zašto je ovo kopao. Odgovora zasad nema. Grupa od desetak rudara svakodnevno radi na čišćenju tunela i polako napreduje prema brdu Visočica. Kažu, trebaće oko tri godine da dodju do podnožja. Šta će se u međuvremenu desiti ostaje da vidimo. Posjetu Visokom obogatili smo sa još dvije stvari - ćevabdžinicom i kafanom a onda nazad u Vareš. Za nedjelju smo dogovorili nastavak turizma -posjeta Oćeviji.

Putovanje do Oćevije pokreće različite emocije. Prirodne ljepote unakažene tragovima ljudskih gluposti. Prizor uništene pilane, spaljen hotel, devastirane porodične kuće, bolno zapuštena dolina Ponikve. Svuda okolo mir, tišina. Slično je i na raskršću za Suvodol.

Rekonstruirana cesta kroz Zvijezdu za kratko probudi optimizam, do Klarića kuće a onda dalje prema Lovačkom opet tuga. Ruševine starih odmarališta na svoj način pokazuju dokle seže moć mržnje i ljudski pasjaluk.

Od lovačkog, putem do Oćevije vlada kao i uvijek pomalo tajanstvena tišina.
Ovdje je Zvijezda u svojoj punoj ljepoti. Šuma, potoci, stijenje. Nedaleko sela Zdravko je zaustavio auto i pokazao poviše ceste. Tu su ulazi u spilje, praktično su nevidljivi odozdo i samo komadić betoniranog stepenika pokazuje prolazniku da tu nešto ima.

Nije se zgodno popeti, čak ni nama koji smo odrasli u sličnom okružju. Ali vrijedi, jer odmah od ulaza otvara se impresivna spilja koja kao da je pravljena za posjetioce. Put je potpuno ravan a visina uglavnom omogućava uspravan hod. Svuda okolo su ukrasi izvajani kroz stotine hiljada godina. One najljepše neko je već davno polomio, mnogi leže u podnožju. Vrlo lako smo prošli prvih tridesetak metara i došli do jednog prolaza gdje treba nastaviti u ležećem položaju. Nakon pet-šest metara otvara se nova galerija, veća i ko zna koliko daleko.

Osnovni pravac i nagib se ne mijenjaju. Desno od prve, samo desetak metara dalje je ulaz u drugu spilju. Do njega je jos teže doći. Mi nismo nastavili dalje, ovdje je bez opreme nemoguće jer se odmah na ulazu otvara ogroman procjep koji skoro okomito vodi dole. Čini se da je ova strana zbog toga i očuvana potpuno. Već sam ulaz je neobično bogato ukrašen stalaktitima i ta struktura nastavlja se unutra. Vrlo je zanimljivo kako su na par metara razdaljine nastale ove dvije odvojene spilje, jedna horizontalna a druga skoro okomita.

Uz ostale znamenitosti oćevskog kraja ove spilje sigurno imaju svoje mjesto. Ove godine nismo imali vremena za majdane, stećke, vodopad, Orlju. Nadam se dogodine.

Poslijepodne smo proveli ispred Zdravkove porodične kuće s ljudima jednostavna duha i čiste savjesti.

Neobičan, prelijep ambijent.