‘'Biti majstor, čovjek od zanata, ništa bolje ni sigurnije na ovom svijetu
 u kome mnogo dobra nema i ništa pouzdano nije.’’
Ivo Andrić

‘’Uff, vjeru mu čačinu,  dok ne popijem, ne mogu ni nakovanj pogodit, a kad popijem jednu, mog’o bi kazaljke kovat’’, govorio je Pavić vrteći se oko ognjišta, premećući alat  i krišom pogledajući u Maru u očekivanju milosti i spasa.

Sitna i malo zaobljena ženica u crnim dimijama pod jaglukom svezanim ispod potiljka i povučenim s malog čela uokvirenog tamnom i srebrom prošaranom kosom, ovalna lica s lijepo skrojenom gornjom usnom,  malog pravilnog nosa i krupnih, skoro crnih očiju, zračila je toplinom i blagošću.

Šutjela kao da od buke vode koja je hujala i bučala pored majdana nije čula jadanje svog Pavića, nije vidjela plave oči pune pijeska, crvene usne izgorjele od duvana, njegovo već izborano visoko čelo i dobro, široko lice, cijelu njegovu stamenu pojavu. Šutjela je i dvoumila se kao i uvijek; dati ili ne dati, jer uvijek je čuvala po neku kap, onako,'' za lijeka’’.

‘’Ja, samo kad bi ti znao popit jednu, pokoro moja’’, reče Mara više sažaljivo nego prijekorno.

‘’Ama, bona Maro, ja uvijek i pijem jednu’’, odvrati Pavić pa, više za sebe, pokajnički doda – ‘’po jednu’’.

“Pa eto; ako možeš već jednom napravit’ Ivki one mašice, ona evo...’’

‘’A, mal ti ne reko, i mašice!  Ovdje su se kovale brave i sablje i’’....započe ljutitio Pavić.

‘’Znam, Paviću, znam već te sablje koje su se ovdje kovale i kojima su Turci odsijecali bosanske glave i..’’

‘’Bosanske glave’’, prekinu je Pavić, odsijecali su i Turci i kršćani, oni sa istoka i oni sa zapada, i sulltanovi  janjičari  i  papini i carski  husari i svima kojima se nisu klanjale. Da ti nije bilo tih sablji, i ti i Ivka bi danas molile u džamiji.’’

‘’Ja, k’o da Bog ne čuje one iz džamije’' odbrusi Mara. ‘’Ako nema mašica, ja ću Ivki vratit ovo".

‘’Jašta ćeš, da se žena uvrijedi’’, reče Pavić i žedno pogleda u  dvodecu koju je Mara vadila ispod kecelje pa doda pomirljivo: - ‘’Ajde, ajde, biće gotove, vadiočo jedna’’.

Pavić žedno otpi gutljaj  i jezik mu se razveza. – “Ma, ne mogu se, bona, ni mašice napravit svakako i od svašta. Mašice se griju i hlade i ako material nevalja, izgube  savitljivost; kad ih skupiš, neće se više raširit i nisu nizašto. Ne znaš ti koliko sam ja Boga molio da pukne gater, ona motorna žaga, na pilani. Nema boljeg čelika od švapskog ni boljeg materijala za mašice od onog sa gatera. A, opet, moja sit ti, ni dobar material ti ne vrijedi ako ga ne znaš upotrijebit’’, počeo je Pavic izlagati svoj nauk o zanatu iznjedren u vareškoj petsto godina staroj školi kovanja zeljeza.

"Mašice se prave za žensku ruku; ne smiju biti glomazne, teške, ali moraju biti dovoljno jake da obujme cjeplju i dovoljno lake i savitljive da žena može uhvatiti žeravicu i zapalit čojeku cigaru. Ništa ne smije manjkati i ništa ne smije biti suvišno. I moraju biti smićene, znaš; mislim skladne. Glavica, vrat i ramena, nožice i stopice moraju biti srazmjerni i onda, ko i sve drugo, moraju nosit neki poseban pečat, neku sitnicu – poneki utisnuti križić, alkicu od uvrnutog željeza, ili neki zgodan privjesak, jer sve to skukpa svjedoči majstora, to je njegova lektimacija, ime i obraz. Ti znaš, ako Ivki napraviš dobro, čut će pola ćaršije, a ako ne napraviš kako Bog zapovijeda, čut će cijela ćaršija.’’ Nitko ne zna otkud su Varešani znali to ‘’kako Bog zapovijeda’’, a znali su. Nakon još dva tri gutljaja Pavić se pravo ‘davraniso’. Završio mašice, pokovao dvije tesarske sjekire i jednu bradvu, dovršio neke motike i napravio desetak klanfi i potkova za svoje stare mušterije koji će danas saći sa sela ili navratiti iz grada pa se onda dao  na ‘glavni’ posao. Trebalo je dotjerati ‘špicange’, mala kljunasta kliješta, za Majstora. Posudio on svom komšiji, pojadio se jednom Majstor Paviću, ‘‘grmalju jednom’’, kako ga je u ljutnji nazvao, a ovaj valjda  ‘‘zavro k’o medjed’’ i slomio jednu nožicu njegovih ’’finih, pravih švapskih špicangi".

Pavić je već ranije kopirao, otkovao, nareskao novu nožicu i treba još samo da je polira i... ‘’bit će  kako Bog zapovijeda’’. Kad to završi, stavi kliješta u kesu od šećera i metnu u džep. Čim su mušterije raznijele svoju robu i čim je pojeo pola tepsije pituljica, Pavić krenu kod Majstora.

Vareš je uvijek bio pun majstora, starih i dobrih, ali ovo je bio majstor s velko M. Majstorom su ga počeli zvati još u ilegali.  Sitan, ‘crnomanjast’ - kako bi se reci -, žustar u radu i govoru, bistar i proniciv i – načitan. Dok je momkovao nije mu bilo mrsko ni zapjevati ni zaigrati, a bome ni popiti, ali na srcu i na umu uvijek mu je bila najpreča ‘radnička stvar’. ‘’U mraku fašizma on je bez straha pravio crvene zvijezde koje će nam svijetliti u našoj radničkoj državi’’, tako nekako puno godina kasnije govorio nad njegovim grobom Lula, koji je znao i cijenio Majstorov ilegalni rad u Pokretu i koji nije mogao dopustiti da Majstor  bude ispraćen bez riječi priznanja i zahvalnosti.

Majstor nije živio daleko, jer su i onako odstojanja izmedju kuća i ljudi u Varešu uvijek bila mala. Put do ćuprije nije bio dug a od ćuprije do Majstorove kuće bio je još kraći, istina malo ‘nadase’. Mala bosanska kuću pri vrhu uske i strme ulice na ‘jedan boj’, što bi rekli, s krovom na četiri vode od davno pocrnjele šindre i krečom obijeljenih zidova s malim prozorima i malim vratima i malom avlijom, stiješnjena među nevelikom broju jednakih ili malo većih kuća koje su se činile kao malo stado koza crnih rogova i garavih očiju koje se spuštaju na pojilo i natiskuju jedna na drugu. Pred kućom se vrtila Majstorova Mara - obrađivala. ‘’Faljen Isus’’, Maro, 'oćel to’’, pozdravio je Pavić. ‘’Hoće, Paviću, hoće. A gdje ti je Mara?’’ ‘’Ja, ko da ne znaš da je vazda nosim u njedrima’’ ‘’Aaa, zato se jadna nako skupila’’. ‘’Ne ujedaj, Maro’’, pobuni se Pavić, pa i on ujede. ‘’E, da je tolika, ne bi mogla ni stat.’’ Mara, Majstorova, jest bila stasita, vitka i lijepa. I  ‘’naučena, suvremena žena’’, govorilo se - članica AFŽ-a.   Majstorava jedinica kao što je i on bio njen jedinac. I zaista, oni su imali samo jedno drugo, jednako nosili jedno drugo u srcu i jednako marili za ‘’opću, radničku, stvar". ‘’Ne  laji, Paviću, da ti ružno ne kažem’’, oglasi se Majstor iz magaze u koju se ulazilo odmah sa avlijskih vrata.  ‘’Ima ovdje mjesta za moju Maru’’, busao se on’’, može stat i da ne skida viklere’’, dodade sa smijehom i doviknu Paviću , ‘’Hajde, bolan, pa  gdje si?’’

Pavić uđe u magazu koja je, kao i svaka bosanska magaza, bila tijesna, mračna i hladna, jer je dobrim dijelom bila ukopana u zemlju. A samo tako je i mogla služiti kao ostava za zimnicu. Ali tu se uz obaveznu kacu za kiseli kupus, sanduk  za brašno, i onaj za krompir i neku manju kutija za pijesak s mrkvom, moglo naći mnogo toga za svakodnevnu upotrebu i još više onog što se rijetko kad koristilo, što je bilo ostavljeno ‘da se ne baci’ i što bi jednog dana, ‘ne daj Bože moglo zatrebat’. Sve je to bilo sklonjeno u ćoškove ili postavljeno na niske klupe uza zid. Na sredini je bio Majstorov ‘bank’, radni sto, prekriven svakovrsnim alatom za obradu metala. Iza Majstorovih leđa bila je viskoka stalaža. Tu su bile pregledno poredane riblje i mesne konzerve u kojima je Majstor sortirao vijke, matice, podloške, razne nitne kao i sve moguće eksere. Tu se moglo naći meke željezne žice, al i one čelične, i bakarne naravno svih promjera, limenih traka i posebno – opruga svake vrste i oblika. Na jednoj polici su bile samo stvari donesene na popravak. Bilo je tu brava i bravica, katanaca i slomljenih ključeva, poneke slomljene naočale ali su najvidljiviji bili razni ‘vekeri’- kako su se onda zvali budilnici.  I sve je to čekalo zadnji i jedini spas, jer su drugi majstori od struke već digli ruke od toga. ‘’Ne može se to popravit’’, govorili su, ‘’Ne isplati se’’. A Majstor je  govorio: ‘’Sve se može popravit.  Sve što je čovjek napravio, može i popravit; samo ako se ima vremena, volje i strpljenja i, naravno majstorskog znanja i umijeća.‘’ On je imao sve to i nešto više od toga. Imao je saznanje da potreba stvara majstora. ‘’Bosanska oskudica i njemačka disciplina napravili su najbolje majstore’’, znao bi on reći. A imao je i želju, skoro potrebu, da improvizira, da nađe rješenje s onim čim raspolaže, da stvar vrati u upotrebu – u život. Za plaćanje nije puno brinuo. Imao je on svoju plaću na poslu. Nikad se nije cjenkao. Nekad je znao uložiti veliki trud za male pare, nekad samo onako ‘za ljubav’ ili za ‘veliku nevolju’, a plaćanje je, često, znalo biti u naturi. Nekad bi to budi ‘babina  peka’, pašica špeka ili  boca prave šljive, tanjur čvaraka,  pregača šljiva, krušaka ili jabjuka i sve je to išlo po nekom prećutnom sporazumu.

‘’Hm, a ja, Englezi spremaju krunidbu kraljice’’

‘’Kraljice! Uuu, jesu ga, malnereko... a i neka ima je poganim imperijalistima. Sad će biti pod ženinom papučom.’’

‘’Što ti imaš protiv žena, druže Majstore, oglasi se Mara  ironično naglasivši ono ‘druže’.

‘’Jaa?’’, kao začuđen, upita Majstor, ‘’nemam ništa... pa doda sa smijehom, a nema ni  Haim-apotekar - dodade, kad vidje Marin uputan pogled.

‘’Nema ni za vas. A i ne ne treba mu. Vam će boca dokundisat ’’, uzvrati Mara uzjogunjeno.

‘’Ja lijepe li smrti, Paviću! Bog te čuo, Maro’’, smijao se Majstor i nazdravio svom pobri.

‘’Pa nije to valjda sve?’’, nastavio je Majstor svoje raspitivanje.

‘’Nije. Grga kaže da su Rusi poslali šest miliona Bijelih u Sibir’’ izvijesti Pavić, nagalašavajući ono ‘’šeeest miliona’’.

‘’Aaa, šest miliona, veliš. A reče li on kuda su oni i koliko su oni poslali svoji crvenih?”,

‘’Misliš crnih’’, zbunjeno će Pavić.

‘’Ne mislim’’, odvrati Majstor, i doda s gorčinom ‘’crne još cvrlje na križevima i razvlače lancima po testi".

‘’Aaa, onda  znači – komuniste’’, nagađao je Pavić.

‘’Kakvi američki komunisti, bolan - šaka jada.  Oni su se, kažu, sami poubijali.’’

‘’Kako sami?", čudio se Pavić.

‘’Lijepo, sami. Krkali votku do besvijesti, skakali pod auta, pucali sebi u potiljak,’’ ironizirao je Majstor, ’’po nekoliko puta‘’.

‘’Aa, tako veliš.  Pa na koga onda mislis?’’

‘’Na Indijance, crvenokošce, američke starosjedioce, Paviću.’’

‘’Aaaa, Vinetua i njegove, Apače?, je l?’’

‘’Ja, Apače, i Komanče, i Sijukse, i Ogalale i Crne noge i stotine drugih plemena’’ - nabrajao je Majstor pokazujući da je čitao i Karla Maja koliko i Karla Marksa.

‘’Pa dobro, kud su ih poslali?’’

“U vječna lovišta, Paviću‘’, zapadao je Majstor u vatru, ‘’u vječna lovišta’’.

“Misliš gore? Pa šta će gore lovit?”, naivno je pitao zbunjeni Pavić.

‘’Ma,  pobrilnuli su se oni i za to. Organizirali su dobrovoljnu akciju i poubijali tisuće bivola’’, pa i nečekajući pitanje, dodade, ‘’ da oni gore imaju što lovit, a da ovi dole nemaju što jest.’’

"Hm, a vidi ti njih, pogan nijedna. Pa koliko, koliko  su ih poslali?’’,  pitao je Pavić skoro bojažljivo.

‘’E to se ne zna. Zna se samo da je lakše pobrojit one koji su ostali nego one koji su nestali’’.

‘’Ptu, otpljunu Pavić, i zaključi s ne malom dozom odvratnoisti: ‘’Politika je kurva. Kurva i ništa drugo.’’

‘’Zato se vi i bavite njom, Paviću, i svi mislite da ja najbolje znate’’, javi se Mara stavljajući pred njih podgrijano meze. Znala je ona, kao i svaka druga Vareška, ako im ne prineseš meze, uhvatit će ih brzo i više neće biti pravog ragovora.

‘’Ajde, živio, Paviću, nazdravi  Majstor i dobrim gutljajem sapra gorčinu u svom grlu pa promijeni temu.

‘’Šta bi sa zadrugom, Paviću, hoćeš li?’’ ‘’Jok ja.’’ ‘’Što bolan, pa radnici se moraju družiti, snaga je u kolektivu’’. ‘’Eto vam željezare pa se družite. Meni ne treba ni sluga ni gazda. ‘’Ama, Paviću, ne može čojek sam. Šta je sam čojek, jedno melnereko... ništa. ‘’Čojek’’ i, započe  Majstor  svoju poznatu tiradu, pa  htjede dodati ono uobičajeno;  zajednica - komuna, ali kad vidje Maru, udari u drugu žicu pa nastavi: ‘’Čojek i žena, to ti je kompoletno ljudsko biće. Jel’ tako, Maro?’’ ‘’Nije’’,  reče Mara, pomalo prkosno.

"Pa, kako je , onda?’’

‘’Žena i čovjek’’, Majstore.

‘’Aaa, pa to je Bog prvo vas stvorio?  Jel’ te tako uče u AFŽ-u?’’

‘’Nije, reče Mara. Prvo je stvorio vas pa kad je video kako ste mu ispali, stvorio je nas da vas popravimo’’.

‘’Ma, čul’ ti nje, Paviću, jesil čuo?’’

‘’Čuo sam’’, odgovori Pavić kao ravnodušno.

‘’Pa, pa šta kažeš?’’

‘’Pa ništa. U pravu je.’’

‘’Ma šta, bolan, u pravu, da ti malnebi...’’ uzjoguni se Majstor gledajući Pavića s nevjericom i ljujtnjom.

‘’U pravu je. Mene je moja jutros popravila i da ti ne bi nje, ne bi vidio ni mene ni špicangi’’, smijuljio se Pavić.

‘’Eto sad - u  pravu  -  pa ne popij’’, reče  Majstor više za sebe pa sasu ono što mu se našlo u čašici i pruži Paviću katalog sa nedavno održane Svjetske izložbe privrednih dostigunća.  ‘’Eto ti pa čitaj prave stvari i ne govori svašta’’.

Nije sigurno bilo štiva koje bi Pavića više zanimalo i okupilo od ovog. Novi materijali, alati, mašine - čuda tehnike. Pavić se izgubio u slikama i izvješćima o novim pronalascima i najavama novih otkrića u svijetu tehnike i znanosti.

‘’Hoćemo li na uranak?’’ probudi ga Majstor.

‘’Ja, odgovori Pavić, ko da nas je kad mašilo’’.

A uranak i nije mogao mimoići nikoga. Za svaki 1. maj pleh muzika je budila Vareš već u pet sati. Kretala je sa Zabrezja koje nadzire cijeli grad. Onda se spuštala vijugavom cestom i na svakoj okuci izranjala iz šume i bivala sve sjajnija i glasnija. Glazba, sjajni, kao pozlaćeni instrumenti čudnih oblika i imena, svečane uniforme koje su pokazivale onaj strogi vojnički duh, ali i onaj neobuzdani, zaneseni duh muzikanata koji osim za svoje zvuke koji žive kraće nego leptiri. Radnička  glazba, ponosna i prkosna; izraz osjećajnosti i duboke duševnosti običnih ljudi koji žive od rada svojih ruku. Koračnice, marševi, marševi svečani, pobjednički i pogrebni. Članovi kapele uživali su poseban ugled i priznanje. Ta je muzika privlačila, uzbuđivala, uvećavala slavlje ili tugu i uvijek bila cijenjena i rado prihvaćana naročito kod djece. Ali nikad tako kao za 1. maj. Djeci se činilo da bez nje be bi bilo ni radnika i praznika a, možda, ni države.

‘’Hećel’ svirat onaj Jakovljev maksum’’?,  pitao je Pavić.

‘’Ja šta će neg svirat,’’ odgovori mu Mara kaja je upravo prinosila kavu. On će, kažu, dogurat do kapelnika’’.

‘’Kakvog kapelnika, samouvjereno će Majstor, on će bit profesor na visokoj školi u Sarajvu i ožent će  najljepšu curu, ja ti kažem’’ proricao je Majstor.

‘’E, pa živio!’’ podignu Pavić svoju čašicu. ‘’Tko’’?, upita Majstor, ‘’Pa, valjda, majstor Jakov’’, odgovori Pavić. ‘’Na uranak, pa na miting – a?", nabacivao je Majstor više kao zaključak nego kao pitanje. ‘’Jok ja.’’ ‘’Pa, dobro, Paviću, ovo je državni praznik, naša država, tvoja...’’

‘’Jest, koliko su mi poreza odrezali, mogao bi je kupit.’’

‘’A, a jesi li ga platio?’’

‘’Nisam’’, priznade Pavić.

‘’A  jesu li ti došli pred kuću s bubnjom, kao nekad?, bi je uporan Majstor.

‘’Nisu’’.

‘’Eto vidiš’’.

‘’Al nisu ni rekli da neće’’, zaintačio se Pavić.

‘’Neće, bezbeli da neće, to su naši drugovi.’’

‘’Tvoji.’’

‘’Nekad su bili i tvoji, Paviću’’, prigovori mu Majstor.

‘’Jesu, dok nisu odveli Tamburu i one druge. Ni krive ni dužne. Ni za grobove im se ne zna’’, govorio je Pavić oporo i skoro ljujtito.

Znao je Majstor da je to ono što je udaljilo Pavića od Pokereta, i što je i njega boljelo. A boljelo ga je i kad su mi rekli da ta pitanja ne treba postavljati, da i revolucija može praviti greške, a najviše ga boljelo to što ni on nema boljeg odgovora.

‘’To je bila greška, Paviću.’’

‘’Jest, neki su pravili greške, neki ratne zločine.’’

‘’Pa hoćeš li ti to kazati da su bili isti?’’, pitao je Pavić sad već pomalo uvrijeđen.

‘’Nisu, tvoji su bolji’’, odgovori Pavić, pa kad ga Majstor začuđen odgovorom pogleda ispd naočala, doda uz  opor osmijeh.. – "oni su pobijedili.’’

‘’Paviću’’, reče Majstor  malo povišenim tonom, ‘’naspi i začepi’’, pa onda pomirljivo doda – ‘'da ne lapi.’’ Majstor ljutito otpi dobar gutljaj, pa dohvati veker u koji je stavljao oprugu. Opruga mu se ote i ‘vrknu’ negedje daleko od stola. - ‘’Ptu, vrag s vragom. Ma nećeš se ti još dugo otimat’, napravit ćemo mi njega i bez tebe’’, govorio je Majstor s ne malom dozom osvetoljubivosti.

‘’Što to, Majstore, što ćete to napravit?’’, pitao je Pavić s vedrom znatiželjom.

‘’Sat, sat,  Paviću.  Bez opruge, bez navijanja. Da ne kasni i da ne brza, da pokazuje i dan i godinu i vrijeme’’... zapadao je u vatru Majstor.

‘’Čuj babo šargije’’, smijao se Pavić, vjerujući da je to samo pusta želja.

‘’Šargijo ti, ne šargijo, sve je to već gotovo,’’ uzvarati Majstor samouvjereno pa, kao da se nečeg sjeti, doda – ‘’samo još kazaljke‘’.

‘’Šta, kazaljke, kakve kazaljke’’?, živnu Pavić.

‘’E pa, kazaljke moraju biti specijalne, lagane, fine, tanke ko dlaka’’, objašnjavao je Majstor gledajući u Pavića.

‘’Ih, ko dlaka,’’ razočarano će  Pavić pa onda, kao s malo nade, zapita ‘’konjska dlaka?’’

‘’Kakva konjska dlaka,  Paviću, nećemo gudala pravit", reče Majstor onako s visoka, ’’ko vlas djevojačke kose, Paviću, ko svila’’, unese se Majstor u lice svom pobri.

‘’Ko svila,... hum, ...ko svila’’, ponavljao je Pavić i njegovo široko lice obasja neki čudan u isto vrijeme i radostan i sjetan osmjeh i on za trenutak odluta u neko drugo vrijeme i drugi prostor.

‘’Može li, Paviću?’’, čuo je Majstora, ‘’može l’ se to napravit’’?

‘’A, može, Majstore’’, odgovori Pavić, vrativši se u realnost. ‘’Može, što no ti kažeš, čovjek može napraviti sve što može zamislit, samo ako ima pravi alat i pravi materijal’’,

‘’Ne brini ti za material.  Naši ljevari mogu naprit leguru kakvu zaželiš, a za alat se pobrini sam. Bez alata nema zanata, ti to znaš.’’
‘’Znam’’,  reče Pavić zamišljeno. Znao je on to oduvijek. Otkad mu je djed napravio dječji kovački alat  – njegove, ako ne jedine, onda sigurno najdraže igračke. To je dragocjenost koju još čuva. Alat, dobar alat je svetinja koja se teško stiče i ljubomorno čuva. Njegov san su bili suvremeni električni alati.  Mali strug, mašina za narezivanje ključeva, mala kovačka presa, i, možda, jedna mala peć za taljenje. ‘’I eto im onda majdan neka ga uzmu u zadrugu, eto im i birtija i politika. Njemu bi bila dosta i njegova magaza... njegova Mara... -  mogo bi onda i te tanke kazaljke praviti -  mislio je Pavić s onim istim osmjehom koji mu je titrao na licu.

‘’E, pa živio", nazdravi Pavić i isprazni svoju čašicu s nogu pa krenu prema vratima.

‘’Kud ćeš, bolan?’’, pokušavao je Majstor da ga zadrži pa doda sa smijehom, ‘’Đaba ti je sad; okasnio si na večernju.’’

Znao je on da Pavić nije okasnio na večernju. Otkako su se drugovi raspitivali kod njega šta ljudi govore pred crkvom, Pavić je prestao ići na nedeljnu misu i u crkvu bi otiđi još samo za Božić i Uskrs ili na neku zadušnicu. Plaćao je konake, ali se nije zadržavao u župskom uredu. Otkako je župnik koji je držao župi u godinama velike krize poručio vjernicima s pridikaonice : ‘’Znam ja da je kriza, ali ne donosite mi svoju krizu u župni ured’’, nije  više tako cijenio paroke, ali je obavezno  skidao šešir pred fra Lujom.

Ali, njegova Mara je išla. Nije propuštala veliku misu nedeljom i svecom, a ni večernju radnim danom, ni zornice ni crkvene obrede kad se molilo za posebne namjere. Nije lijegala niti ustajala bez molitve. Molila za svoje žive i mrtve, za bolesne, za one za koje nitko nema da moli i za one koji mogu na neće, ali najviše je molila za svog Paviće. Da u pjanstvu ne izleti i ne lane štogod protiv  vlasti, da ga Gospa odvrati od birtije u kojoj se pamet gubi, a samo belaj nalazi.

Kad je Pavić već izlazio, Majstor doviknu: ‘’Nemoj zaboravit karanfil, Paviću!’’ ‘’Nemoj ti zaboravit bocu’’, odvrati Pavić.

Naravno, niti je Majstor mogao zaboraviti bocu, niti Pavić karanfil. Za karanfil  bi se uvijek pobrini njegova Mara. Ona je zavoljela karanfil kad je zavoljela Pavića. Crveni kakranfil, taj muški cvijet jarke boje i izazovnog mirisa već davno je postao simbol radničkog bunta, prkosa i ponosa. Mara je znala da se Pavić uvijek osjećao radnikom i da se nikad nije odricao tog simbola.  Sutra će on ukrašavati zapučke i grudi mnogih drugova i drugarica, al i starih radnika, majstora. Nosit će ga i on i Majstor i, možda najveći i najcrveniji, Ivo Lula. Sutra će Vareš biti crven i pijan od mirisa karanfila.

Iako je uzase imao novaca i još nije bilo kasno, Pavić nije skrenuo s ćuprije na lijevo prema birtiji, nego desno u svoju malu ‘’Karanfil ulicu’’ kako su je zvali iz milošte ili zbog cvijetnjih mirisa koji su s preljaća vladali njom. Počinjala je kod jedne a završavala kod druge ćuprije na Stavnji. Obje su bile upadljivo visoke, jer je ova mala rječica, kao i sve planinske rijeke, znala s proljeća nabujati i nositi pred sobom sve što bi joj se nađi na putu.

Stavnja je još bila u svojoj proljetnj snazi, ali bistra i nekako vesela. Žurna i brza kao djevojka koja kasni na sijelo. Ispod ćuprije korito je bilo uže pa je voda bila dublja i tamno zelena. Nekad se na toj ćupriji u ljetnim večerima igralo kolo uz tamburicu i uz puno cike i podvikivanja. Da li zbog tih sjećanja ili nekih drugih misli,  Pavić je hodao kao zanesen. Možda i zbog toga što je nakon dugo vremena primijetio da je ulica pometena i nekako svečana. Zidovi su pred nedavni Uskrs okrećeni i riječni obluci pred njima, koji su ih štitili od blata , oprani. Štokovi vrata i prozora obavezne braon boje sjajni, premazani ‘’gasali krpom’’ izgledali su kao svježe ofarbani, iza malih besprijekorno čistih prozorskih okana vidjele su se bijele uštirkane i ‘nafaltane’ zarice  ispred kojih su stajale saksije ruzmarina i bosioka poput radoznalih dječjih glavica. Iznad Rajine ograde izdizala se crvena majska ruža, tamnih baršunstih latica i finog toplog mirisa. Uz Lucijnu kuću cvao je plavi jorgovan i nadmetao se s ružom, a iz Katarininog velikog i bogatog vrtla dopirao je miris zemlje i miris jasmina.

‘’K’o nekad, k’o nekad’’, mislio je Pavić idući laganim, sporim korakom. Smrkavalo je. Odzvonilo je na Zdravomariju i djeca su već bila u kućama. Ulica je bila pusta, samo je pod  banderom naspram česme sjedio Joskan Utopija. Nevelika tijela ali krupne glave pokrivene zidarskom kapom ‘micom’, široka lica i kratke guste i bijele brade, s lulom u jednoj i štapom u drugoj rucu, odavao je čovjeka koji je prošao svijet i koji ga u svojoj samoći  promišlja.

Cijeli svoj život bio zidar i tesar. Radnički prvak. Radio, gradio, štrajkovao i vjerovao u socijalizam i državu radnika ’’sve dok nisu’’, kako on reče, ‘’u Radničkom domu skinuli raspelo i objesili Maksu’’ . Od tada je govorio: ‘’Sve je to utopija’’, san, brate si moj, koji je lijepo sanjati dok si mlad.’’

Činilo se da je uvijek bio tu.  Nadzirao vodu koja teče i vrijeme koje prolazi. I uvijek čitao. Nekad davno čitao je  Sen Simona ali sada samo ‘’Dubrovačkog gusara’’ ili druge novinske romane koji su izlazili u nastavcima.

‘’Uvečerio Joskane’’, pozdravi Pavić.

Joskan se začuđen zagleda u njega, pa otpozdravi uz osmjeh, ‘’Uranio Paviću.’’

Mara se s večernje zadržala malo s Katarinom ne očekujući Pavića pa se iznenadi i zbuni kad vidje da dolazi. Zbuni je njegovo vedro lice i prav hod, jer se već odavno nije takav vraćao kući.

Znala je ona da njega muče i satiru brige. Njegov zanat je propadao. Majdan, njegova djedovina i njegova očevina, je propadao. Potreba za onim što je on pravio bila je sve manja, a i ono malo narudžbi što je bilo, dobivale su zadruge. Njemu su ostale samo neke njegove stare mušterije sa sela koje su se držale uz njega zbog kvalliteta njegovog rada, zbog solidarnosti i, vjerojatno najviše, iz inata.
Znala je da na njega, kao i na svakog drugog privatnika, gledaju kao na nekakvog ’gazdu’; ako ne sadašnjeg, ono budućeg izrabljivača i narodnog neprijatelja. Vidjela je koliko se on dvoumio i mučio oko te njihove zadruge i kako mu, kao i njoj, nije bilo jasno zašto ne može svatko birati kako će i s kim će raditi. Zašto sve mora biti ‘društveno’, to jest državno. Za njega je jedino bilo važno raditi dobro i pošteno  – kako Bog zapovijeda. I zato joj ga je bilo žao i nije mu često pristajala na muku.

Kad je vidjela kako Pavić hoda pravo i sigurno, kako mu je lice vedro i, kao, nasmijano, obuze je radost i u Mari se probudi  nada da bi njene molitve mogle biti uslišene.

‘’Uvečerila’’, pozdravi je Pavić pa kad ostavi šešir i kaput na čivjaluk sjede na sećiju. Mara u svom uzbuđenju ne reče ništa nego brzo kleknu pred njega i poče odvezivati pertle na cipelama. To joj je ostalo iz onih dana kada je Pavić radio ‘’od jutra do sutra’’ i dolazio kući murtav umoran pa je ona, po materinom nauku, iskazivala svoju pažnju i dužno štovanje svom čovjeku skidajući mu cipele. Pavić već odavno nije dolazio umoran od posla, ali najčećše nije bio ni voljan ni sposoban da odriješi pertle na cipelama, pa je Mara sačuvala svoju naviku.

‘’Hajde, hajde  bona, ma ne treba, sam ću’’, govorio je Pavić. ‘’Jašta ćeš. K’o da mi je prvu put’’, bila je uporna Mara.

‘’E, vidi je k’o mlada’’ reče je Pavić sa smijehom pa povuće za kraj jagluka koji skliznu s glave i otkri Marinu  spletenu još uvijeki bujnu i srebrom prošaranu kosu.

‘’Ama, Paviću, šta ti je, bolan, de ne navodi’’.

‘’Maro, tvoja kosa je k’o svila’’, reče je Pavić smijući se još uvijek.

‘’Ma jest ja, vaka sijeda’’, otimala se Mara, očigledno obradovana ovim riječima. ‘’Srebro i crna svila, Maro, duše mi moje’’, nastavljao je dobro rasploloženi Pavic svoje laskanje. Mara se brzo podiže i priđe šporetu: - ‘’Evo, podgrijala sam ti malo bijele čorbe’’ reče postiđena što nije napravila neku bolju večeru. Ali bijela čorba, njeno jerišće na mlijeku s mrven putera, je bila jedino što bi Pavić mogao pojesti kad bi malo više popij. Znao je to Pavić pa sa smijehom upita: ‘’jel to ona ‘što diže iz mrtvih'?’’. ‘’Ja, ma neće ni živima naškodit’’, odgovori Mara vedrim tonom i ode da se spremi za spavanje.

Pavić je, po običaju, strpljivo gledao u tanjur -  uvijek bi čekao da se jelo malo ohladi, jer ga je Mara uvijek skidala s vrućeg šporeta – popio jedan čokanj i polako večerao. Onda se ispružio na sećiji i počeo slušati radio.

"Ko svila, govorila je Mara u sebi, rasplečući pletenice. Češalj je bešumno klizio kroz njenu kosu, zanosio je u san i budio sjećanja. Sjećanje na jedno proljeće kad je počela čekati da naiđe Pavić. Znala je kad će proći pa bi se vrti pred kućom baveći se prividno kakvim poslom. Već dugo su se gledali i hvatali se u kolo, ali se nisu zabavljali. Tako se jednom, kad je Pavić naišao, ‘slučajno’ našla  na prozoru. Podvezala je maramu ispod pletenica, otkopčala onu prvo dugme na bluzi, sjela na uski sims i iznijeviši svoje puno poprsje izvan prozora počlela žustro čistiti stakla.

‘’Polako, Maro, promanut ćeš taatu’’, javio se Pavić sa smijehom. ‘’Ama mušice usrale, pa se neda...i’’, pravdala se Mara. ‘’Oće, oće, teklem ove zimske, jedu masnu hranu pa..’’. - ‘’Ja, prekinu ga Mara ljutito, vidjevši da je prozreo njen izgovor, ‘’ti sve znaš’’.

‘’Ma, što se ljutiš, bona’’ reče Pavić pomirljivo.

‘’Ne ljutim se", reče Mara, još uvijek ljutito.

‘’Kako ne ljutiš, eto si pocrvenila ko žeravica’’.

‘’Pazi ti da te ta žeravica ne sprži’’ okrenu Mara na šalu.

‘’Ih, znam ja s vatrom, bona, ja sam kovač’’.

‘’Eee, nije tebe još prava vatra pržila’’, reče sa smijehom Mara pa kad vidje da Pavić u ruci iza leđa drži karanfil, doda ‘’a to se nekom nosi cvijeće’’.

‘’A ovo, vidje Pavić da je otkriven, ‘’našo na putu pa mislim, da se ne gazi, šteta, lijep cvijet... ako ti se sviđa evo ti odmah.’’

Mara pokuša da cvijet zatakne u kosu ispod marame ali marama skliznu s glave i stotunu tankih valovitih pramenova ote se iz njene sjane, tamno smeđe, kose i razleti u svim pravcima kao divlji konji kad se otmu iz korala.

Pavić je gledao zadivljeni raznježen ljepotom pa sa uzdahom reče: ‘’Maro, tvoja je kosa ko svila, čista svila’’.

I to je bilo svo njegvo udvaranje. Ostalo su govorile njegove krupne plave oči, njegov uvijek vedar smijeh i snažne ruke kojima se Mara predala – jednom i za posve.

Njeno maštanje prekinu Pavić koji je večeras pošao na spavanje ranije. Nije čekao ‘Glas Amerike’.

‘’Sutra valja na uranak’’, reće Mari koja ga je gledala s čuđenjem.